Buđenje

Ne mogu tvrditi da se itko sjećao kada je počelo ovo mračno razdoblje.  Nije bilo određenog trenutka, događaja ili osobe i izgleda da smo svi bili uzrok na neki način. Ali nakon što je počelo,  sve se je odvijalo jako brzo. Stvari su se urušavale jedna za drugom, uzrokujući domino efekt diljem svijeta. Siromaštvo, velika seoba ljudi, poplave, požari i ostale prirodne katastrofe, bijes i ratovi preplavili su svijet. Umjesto da smo naslutili katastrofu, jednostavno smo dopustili da se dogodi. I kako to već biva, kad ljudi ne reagiraju na vrijeme, vlast je došla u ruke mračnim snagama. Bili smo zatečeni.

Bilo je previše straha i beznađa i ljudi su se prepustili sudbini, misleći da tako mora biti. Svatko je pokušavao preživjeti na svoj način. Nije bilo hrane, vode, novca, nije bilo ničega za sve one koji su hodali skrivajući se u sjeni, žureći pognutih glava do bilo kakvog skrovišta. Pokušavali smo biti nevidljivi na ulicama prepunim naoružanih snaga reda koje su štitile novi Red samo za izabrane, ali svejedno su nas mučili i ubijali ako smo se odvažili tražiti bilo kakvu pomoć. Čak i djecu. Mršava, jadna stvorenja, musava od prašine, bez sjaja u upalim očima, ostavljena da umru.

Nije bilo poželjno kretati se danju.  Bilo je previše opasno jer je naš izgled bio kao mamac za te bešćutne dečke s oružjem koji su željeli čiste ulice za Vladare. Trebali smo imati specijalnu dozvolu a samo su ju pojedinci imali, oni koji su radili najgore poslove za mizernu plaću ili za nešto hrane. Nije da smo voljeli biti na ulici. Za nas tamo i onako više nije bilo ničega.

Živjeli smo na rubu grada, u blizini ogromnih hrpa smeća, okruženi dimom i otrovima koji su nam izjedali oči i kožu, u bijednim šupama sklepanim od tog istog smeća koje nas je polako ubijalo. Ali to je smeće bilo naša tržnica, naš izvor opstanka. Kopali smo tunele u potrazi za korisnim stvarima. Bili smo kao štakori i jeli smo štakore. To je bila jedina konkretna, besplatna hrana.

Zbilja nemam pojma koliko dugo sam tako živio. Možda dvadeset, trideset godina… Davno sam prestao brojati. I nije mi jasno kako sam uspio preživjeti tako dugo. Možda moja generacija ima dobre gene ili nešto slično pa smo bili otporni na sva ta sranja oko nas, ali bilo je strašno gledati kako djeca umiru od nepoznatih ili zaboravljenih bolesti. Bili smo na rubu izumiranja, a baš to je bila sudbina koju su nam Vladari namijenili. A mi smo samo čekali.

Jednog jutra pronašao sam poruku ispod mojih, takozvanih vrata. Bio je to šok na neki način. Ne samo zbog osjećaja da se radi o nekoj zavjeri, a to je moglo biti jako opasno, nego zbog papira samog. Svaka vrsta informiranja bila je već odavno zabranjena. Nije bilo neovisnih novina ni telefona bez prisluškivača, a internet je bio davno zabranjeni način komuniciranja. Samo su se stariji ljudi kao ja sjećali kako je svijet nekada bio malen, zahvaljujući brzom protoku informacija preko društvenih mreža. Sloboda govora bila je odavno ukinuta.

cr18_08_001.gif

Buljio sam u bijelog nepozvanog gosta na mojem prljavom podu. Nisam se usudio pomaknuti i pokupiti papirić. Imao sam osjećaj da, ako ga uzmem, cijela sila naoružanih grdosija nahrupit će kroz moja vrata, kao da su samo čekali na moj pokret. Osluškivao sam, ne dišući, pokušavajući razaznati bilo kakav neobičan zvuk izvana. Nemam pojma koliko dugo sam čekao tako nepomičan, ali noge su mi  odrvenile i morao sam se pomaknuti.

Podigao sam prokleti papirić i rastvorio ga. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da razaberem slova. Kao prvo, oči me više nisu najbolje služile, a još je bilo mračno, drugo, nisam već dugo čitao i morao sam prizvati moje čitačke sposobnosti i treće, poruka je bila napisana na jebenom stranom jeziku. Prepoznao sam ga, ali nisam se mogao sjetiti značenja riječi.  Kad sam se malo smirio probudila su mi se sjećanja. Nekad davno, u vrijeme interneta, imao sam prijatelja. Nikad ga nisam sreo ali bili smo jak bliski i dijelili smo puno privatnih i poslovnih trenutaka. Bilo je to pravo i iskreno prijateljstvo, puno jače nego bilo koje od onih koja sam imao u stvarnom životu. Obećali smo jedno drugom da ćemo se jednog dana sigurno sresti. Taj dan nikada nije došao. Nakon što je novi poredak ugasio slobodnu komunikaciju nas dvojica smo izgubili kontakt, a bilo je nemoguće putovati izvan granica. Taj prijatelj govorio je ovim jezikom kojim je bila napisana poruka. Ja nisam. Znao sam nekoliko fraza, ali to je sad bilo skroz beskorisno.  Bacio sam se u potragu za rječnikom. Ni sam nisam bio siguran da li ga još uvijek imam među onih nekoliko preživjelih knjiga . Većinu sam spalio pokušavajući se ugrijati tijekom proteklih zima. Bilo je malo vjerojatno da bih sačuvao rječnik koji nije imao nikakvu svrhu, ali pronašao sam ga ispod gomile starudije koja baš i nije imala neku svrhu i osjetio sam čudnu navalu uzbuđenja. Knjižica je bila u jako lošem stanju. Slova su izblijedila i stranice su se raspadale ali poslužila je svrsi i preveo sam poruku. Bila je to jednostavna poruka, nešto kao – Vrijeme je za buđenje. Pošalji ovo prijatelju i čekaj. Nije bilo potpisa niti bilo kakve druge naznake pošiljatelja i ulovio sam se kako psujem na sav glas. Kojem vražjem prijatelju? Nemam prijatelja! Već godinama sam živio kao samotnjak. Bio sam siguran da se neko jebeno šali sa mnom ali nisam znao nikoga u blizini tko bi znao ovaj jezik.  Nisam bio siguran što napraviti. Spremiti, spaliti ili možda pojesti taj papirić jer mi je želudac počeo glasno zavijati od gladi. Najopasniji izbor bio je spremiti ga, jer je ovo mogla biti zamka. Možda me netko iskušavao.

Nisam bio neznalica. Nekad davno podučavao sam djecu, ali s vremenom sam odustao. Ne možeš podučavati djecu ako svaka lekcija započinje s riječima NEKAD ili BILO JE. Zvučalo je kao bajka – Nekad davno bilo je… Živjeli smo jako daleko od bilo kakve bajke i sve je bilo jako neshvatljivo i iritirajuće za djecu koja nisu shvaćala o čemu govorim. Uostalom, ne možeš podučavati djecu ako im ne možeš biti primjer vlastitim ponašanjem. Ja sigurno nisam bio. Nisam želio riskirati ili se dovesti u opasnost širenjem nekakvih revolucionarnih ideja. Bio sam poprilična kukavica. Želio sam živjeti iako je to što sam imao bio nikakav život. Dakle, imao sam neko znanje i to je moglo biti opasno ako se netko još toga sjećao. Taj netko možda je prihvatio sramotnu ponudu vlastodržaca i možda je prijavio mogućeg sumnjivca za neki mizerni novac ili neku povlasticu. Nitko i onako nije provjeravao da li je prijava utemeljena. Nije bilo šanse dokazati vlastitu nevinost. Bio si mrtav.

Ne znam zašto, ali presavinuo sam papirić i spremio ga u džep.

Sljedećih nekoliko dana hodao sam sa strahom, zvjerajući uokolo, okrećući se preko ramena, promatrajući lica ne bih li vidio da me netko čudno gleda. Čekao sam da se pojave snage reda. Ništa se nije dogodilo. Čitao sam poruku svake večeri i nisam imao pojma što je trebala predstavljati, ali ako to nije bila samo nekakva blesava šala, onda se netko vraški dobro potrudio dostaviti ju. Moj izgubljeni internet prijatelj bio je stotinama kilometara daleko i bilo je apsolutno nemoguće da je poruka prešla toliki put. Ili možda je. Bilo je očito da se nešto događa, a ja sam bio prokleto siguran da je opasno i zabranjeno.

Pokušao sam se sjetiti svih prijatelja od prije, pogotovo onih koji su se znali služiti ovim jezikom barem na ovakav idiotski način kao ja. Činilo mi se da je to jako važno, ne samo zbog jezika kao takvog, jer je bio relativno slabo poznat većini ljudi, a to je poruku držalo sigurnom od neželjenih čitača, nego zbog činjenice da je poruka očito trebala povezati neku vrstu istomišljenika. Najbliži kojeg sam se sjetio bio je toliko daleko da mi se činio kao nedostižna meta. Ali poruka je bila tu, u mojim rukama i već je prešla bogzna koliko kilometara. Morao sam naći način kako ju poslati dalje iako nisam imao pojma u koju svrhu.

Znao sam točno kome se moram obratiti. Bilo je među nama ljudi koji su bili snalažljiviji i hrabriji od ostalih. Mogli su nabaviti neke stvari, dobre stvari, za određenu cijenu naravno. Imali su svoje tajne načine i nadao sam se da će taj mladi čovjek znati kako poslati poruku. Da li sam mu vjerovao? Naravno da nisam, nisam vjerovao nikome, ali nisam imao izbora. Morao sam riskirati. Mladac me je, naravno, odbio i znao sam da je pametan. Nisam ga tražio hranu ili nešto korisno. Tražio sam ga nešto opasno i siguran sam da je pomislio da ga iskušavam. Znao sam jako dobro kako se osjeća. Promatrao me je potajice nekoliko dana, a i ja njega. Bila je to igra živaca i strpljenja. Testirali smo jedan drugoga. Konačno mi  je ponovo prišao i relativno lako smo sklopili posao.  On je jednostavno čeznuo za nekakvom ludom avanturom i obećao je, ako je čovjek kojeg tražim živ, sigurno će dobiti poruku. Nisam pitao tko i kako će ju dostaviti. Bilo je bolje za obadvojicu da ne znamo previše. Dogovorena cijena bila je pozamašna, ali nisam o tome razmišljao. Imao sam osjećaj da ne smijem zaustaviti poruku.

Nekoliko tjedana kasnije obavijestio me je da je poruka isporučena, a umjesto cijene koju sam pristao platiti tražio je objašnjenje. Nisam mu mogao puno toga reći i moja je priča zvučala pomalo djetinjasto, ali i takva je očito jako utjecala na njega. Bio je znatiželjan što će biti dalje i bio je jako uvjeren da igra nije završena. I ja sam mislio isto i taj osjećaj je bio nevjerojatan.

Par tjedana kasnije dobio sam novu poruku, opet kratku i zvučala je nešto kao – Da vidimo što smo napravili. Šalji dalje i čekaj. Naravno da smo poslali dalje. A onda smo čekali i brojili dane. Nove poruke počele su stizati u pravilnim razmacima. Bile su neka vrsta uputa što pripremiti i sakupiti. Poruke su bile sve duže i nadao sam se da će moj rječnik izdržati čestu upotrebu. Najnevjerojatnija je bila činjenica da su poruke počele putovati u oba smjera. Bila je to neka vrsta lanca sastavljenog on nepoznatih ljudi, povezanih s istim ciljem. Istina, još uvijek nepoznatim ciljem, ali to je bila komunikacija uspostavljena nakon dugog vremena tišine.  Osjećaj je bio fantastičan.

Moj mladi prijatelj i suučesnik u ovim opasnim i nedozvoljenim radnjama bio je jako uspješan u pronalaženju stvari s popisa. Bili smo jako oprezni. Nismo smjeli dopustiti da drugi saznaju što radimo. Poštovali smo uputu pošiljatelja poruke, onoga koji nas je pokrenuo na ovu ludost. Sve to bilo je tako stresno za mene, nekadašnjeg knjiškog moljca i kukavicu da sam se ne jednom usrao od straha, ali nije bilo šanse da odustanem. Na kraju krajeva, konačno sam živio i bio koristan.

Stigla je nova poruka. Bio je to poziv na okupljanje i bio je zakazan za dva mjeseca. Iako je to bio dugačak, opasan i moguće smrtonosan put za osobu poput mene, znao sam da ću radije krepati u nekom jebenom jarku nego ostati ovdje. Moj mladi prijatelj bio je spreman na sve, a njegova nada je bila skoro opipljiva.

Krenuli smo na put s dva ruksaka natrpana stvarima s popisa. Bilo je to pakleno putovanje. Kilometri skrivenih staza kroz šume i blato, preko hladnih rijeka i planina, noću, skrivajući se od smrtonosnih patrola. Ali bilo je nevjerojatno iskustvo sretati ljude koji su pobjegli u divljinu pokušavajući izgraditi bilo kakav normalan život. Živjeli su u malim oazama očuvane prirode i bili su siti. Pomagali su nam dajući nam hranu ili sklonište i to je za nas bilo zapanjujuće. Nismo bili navikli na nesebičnost i ljubaznost.

Ali najvažnija je bila spoznaja da su bili nevidljivi za Vladare.

Tijekom putovanja navukao sam groznu prehladu, nekoliko puta sam skoro poginuo, izgubio sam nekoliko kila, ali sam preživio. Nakon stotina kilometara pješačenja konačno smo bili na cilju. Bila je kasna noć i puni mjesec.

Znao sam od početka kuda idemo, ali sada, samo sam buljio u mjesto sastanka. Prepoznao sam ga iako ga nikada prije nisam vidio uživo. Gledao sam u visoke stupove obasjane mjesečinom, gledao sam ruševine starog hrama, gledao sam kolijevku povijesti i osjetio strahopoštovanje. Ostaci nekadašnjih slavnih vremena stajali su kao prkosni podsjetnik. Mi smo bili ti koji su propali.

Skrivali smo se u šikari, osluškujući šumove i u iščekivanju. Ljudi su se počeli pojavljivati, polako i oprezno, skrivajući lica ispod kapuljača, što je bilo smiješno. Ionako nitko nije poznavao nikoga. Bili smo apsolutni stranci. Uskoro je barem stotinjak sumnjičavih stranaca stajalo na ruševinama, gledajući ispod oka jedni u druge.

Ne znam što smo očekivali, nekakvog Superheroja u blještavom odijelu ili naoružane dečke koji će nas posmicati kao izdajice poretka, ali znam da smo buljili kao izgubljene ovce kad se čovjek pojavio. Izgledao je kao da ima barem sto godina, bio je jako nizak i jedva je hodao na vidljivo drhtavim nogama.Podupirao se dugačkim štapom zbog kojeg je izgledao kao nekakav prorok, ali kad je progovorio glas mu je bio prodoran i čist.

Srdačno nas je pozdravio i bilo je očigledno da je bio jako zadovoljan što smo uspjeli stići do cilja. Bili smo pozvani započeti promjenu. Cijeli njegov govor bio je o tome kako smo izabrani s razlogom kao nova snaga, ljudi koji su se oduprli pravilima i odazvali se pozivu, a prema njegovim riječima vrijeme za promjene je upravo stiglo. Odgovorio je na mnoštvo pitanja i svaka njegova riječ imala je težinu. Djedica nije blebetao gluposti.

A onda je izgovorio zadnju rečenicu, kao pozdrav i počeo sam se glasno i nekontrolirano smijati. Sjetio sam se kad sam zadnji puta čuo tu rečenicu i i to je samo pogoršalo situaciju. Doslovno sam urlao od smijeha i istovremeno plakao. Primijetio sam da neki od ljudi oko mene također smiju, ali nisam bio siguran da li su se i oni sjetili rečenice ili su jednostavno reagirali  na moje smijanje. Sav taj smijeh i suze djelovali su kao ogromno olakšanje. Brisao sam suze pokušavajući se obuzdati i gledao sam ljude oko sebe. Osim nekoliko avanturistički raspoloženih mladaca, većina smo bili istrošeni starci koji su još do danas samo brojali dane do smrti. A gledaj nas sada! Uspjeli smo! Propješačili smo kilometre slijedeći poruku nepoznatog pošiljatelja, probudili smo uspavane kosti i ujedinili se vođeni idejom ovog čudnog starca. I ako smo sve ovo prošli i preživjeli tko nas više može zaustaviti. Nisu nama trebali nikakvi heroji. Mi već jesmo bili jebeni heroji!

Starac me je gledao i prijateljski se smješkao.

May the force be with you – ponovio sam njegovu zadnju rečenicu dovoljno glasno da me može čuti i dobro raspoložen zagrlio sam neznanca pored mene.

Gordana Mudri

Advertisements

Zemlja vukova

Na početku, bilo ih je svega nekoliko. Zapuštene zvijeri sakrivene duboko u šumi. Kasno noću, mogli smo čuti kako reže i urlaju, skriveni od naših pogleda. Znali smo ponekad zaći među drveće, iz zabave, tražeći ih, vidjeti kako zapravo izgledaju, ali svaki put bi pobjegli od nas. Nismo se bojali. Bili smo jedinstveni i jaki.

Imali smo naše domove i prijatelje, ljubazne susjede, šarene cvijetnjake, sretan život, vedro nebo prepuno slobodnih ptica i sunce. Puno sunca.

cr18_07_001.gifUlice su bile čiste i pune zelenila, a naša dvorišta prekrivena travom izgledala su kao obojena u zeleno. Nije bilo blata. Blato je bilo u šumi.

Vukovi i blato – dvije nepoželjne stvari, stvari za koje nismo marili i nismo ih smatrali dijelom našeg svijeta. Bile su blizu, odmah iza naših pomodnih drvenih ograda obojenih u bijelo, ali mislili smo da su dovoljno daleko. Mislili smo da nam njihova prljavost i smrad nisu prijetnja, a ignoriranje je bio način da ih držimo daleko od nas.

I sve je izgledalo kao bajka.

A onda, jedan od nas se pojavio, zakrvavljenih očiju, govoreću čudnim rječnikom, a mi smo se samo zbunjeno smijali. Nestao je među drvećem kao sjena. Bili smo zabrinuti na početku. Pokušali smo ga pronaći. Ali, brzo smo zaboravili. Imali smo naše cvijetnjake i nismo željeli razmišljati o mračnoj, vlažnoj, dubokoj šumi.

Njegova je kuća počela propadati, cvijeće je uvenulo i sjeme korova padalo je na naše travnjake. Još uvijek nismo brinuli. Nismo željeli vidjeti znakove promjene. Živjeli smo uljuljkani u našem idiličnom svijetu.

Gotovo neprimjetno ljudi su počeli nestajati. Mogli smo samo primijetiti još više kuća kako propadaju i još više korova kako se širi uokolo. Više nismo bili jedinstveni. Čistili smo samo vlastiti vrt i vlastiti travnjak, a korijenje korova postajalo je jače i dublje.

cr18_07_002Vukovi su postali hrabriji. Počeli su se noću šuljati ulicama, ostavljajući blatne tragove, a mi smo samo virili iza zavjesa, zaključani u kućama, pitajući se – tko će biti sljedeći? Ali nismo stali u obranu susjeda kad su došli po njega.

Šuma je postala prijetnja. Režanje i urlanje bilo je sve glasnije. Zbog vlastite sebičnosti zaboravili smo se boriti i vukovi su počeli dolaziti danju, donoseći sa sobom zadah truleži. Njihov smrdljivi dah stvorio je maglu i zaklonio sunce.

Skrivali smo se, pognutih glava, nečujni…

Sad mi živimo u šumi. Puno nas je ali smo slabi, beznadni i očajni. Virimo iz grmlja, promrzli, gladni i poniženi, pokušavajući zaštititi našu djecu od njihovih krvoločnih očnjaka. Uzeli su nam domove i pretvorili ih u smrdljive jazbine. Uništili su naše vrtove, a dvorišta nam izgledaju kao da su obojena u crno.

Pužemo kroz blato kao crvi kroz trulež u potrazi za hranom, nečujni, pognutih glava, pokušavajući biti nevidljivi. Živimo u strahu, zaogrnuti tamom i beznađem, izgubljeni, gutajući smrdljivo blato. Žalujemo čekajući spas, čekajući nekoga da nas podigne.

Koliko duboko moramo potonuti u tom čekanju? Koliko dugo ćemo čekati prije nego se ugušimo?

Buljim kroz tamu pokušavajući se sjetiti svjetla. Jedna jedina misao prolazi kroz moj iscrpljen mozak…

„Jednom davno… imali smo sunce.“

Gordana Mudri

Molitva

Molitva

Uzmi pepeo moje duše
I prospi ga zemljom
Da upije tugu

Uzmi moje suze
I daj ih oceanima
Da ublaže gorčinu
cr18_06_001.gif
Uzmi moju bol
I baci ju u vjetar
Da rasprši jecaje

I onda…

Uzmi me za ruku
I povedi prema svjetlu
Da sačuvaš moju iskru

Uzmi moje snove
I spremi ih među zvijezde
Da traju u vječnosti

Uzmi  moju nadu
I daruj ju svijetu
Kao ostavštinu

Gordana Mudri

U početku bijaše…

            Vrata su se bešumno otvorila. Svjetlo je bilo prigušeno, a stotine signalnih lampica jednolično su treperile oko mnoštva prozirnih kupolastih spremnika. Kontrolni ekrani svjetlucali su očitavajući beskrajne nizove podataka.

Odlučnim korakom krenula je prolazom između redova spremnika, pogleda uperenog u rotirajuće crveno alarmno svjetlo u dnu prostorije.

Zabrinuto je očitala podatke na ekranu povezanom sa spremnikom. Svi parametri bili su poremećeni. Kupolasti spremnik bio je mjestimično zamagljen, a temperatura uzorka bila je povišena.

– Ovo nije dobro – pomislila je – Treća devijacija usprkos korekcijama.

Pažljivo je provjerila prethodnu korekciju.

– Ovo će biti posljednji pokušaj. Ako u sljedećem opservacijskom razdoblju karakteristike uzorka budu u daljem kolapsu, morat ću obavijestiti ostale.

S puno strpljenja, smireno je unosila nove parametre, izbjegavajući prethodne vrijednosti koje nisu dale rezultate. Nije žurila. Ovaj je uzorak bio prototip i zahvaljujući njemu znali su kako poboljšati samoodrživost svake sljedeće kolonije.

Uspjela je sniziti temperaturu u spremniku i pokrenuti pozitivnu fluktuaciju. Smanjila je mogućnost odstupanja na najmanju moguću opciju i pokrenula novo razdoblje nadziranja.

cr18_04_003.gif

            Vrata su se bešumno otvorila. Rotirajuće crveno alarmno svjetlo sjajilo je u dnu prostorije. Teškim koracima krenula je prolazom između redova spremnika. Zabrinuto je očitala podatke.

– Nisam uspjela – pomislila je tužno – Vrijeme je da kažem ostalima…

Dolazili su jedan po jedan, u svojoj prepoznatljivoj odjeći, bezizražajnih i bezvremenskih lica. Okupili su se oko kupolastog spremnika u tišini. Informacije koje su se očitavale na monitoru bile su neumoljive.

– Treće razdoblje? – pitao je jedan.

Svi su znali odgovor. Dolazili su ovako okupljeni samo kad je trebalo donositi konačne odluke.

– Vrijeme je da uništimo uzorak – zaključio je drugi.

Trudio se govoriti tiho, ali glas mu je svejedno zvučao kao grmljavina, izazivajući lagano vibriranje spremnika uokolo.

– Ali,ovo je prototip – pobunila se – Naučili smo toliko toga iz njega…

– Znaš kakva su pravila – obratio joj se treći – Tri razdoblja nadziranja.

– Svejedno – nastavila je – možda možemo nešto popraviti. Toliko dugo ga već oblikujemo… Nakon toliko vremena ne možemo ga samo ugasiti.

– Vrijeme? – zagrmio je jedan, mašući ogromnim šakama – Kao da nam to nešto znači. Vrijeme je beskonačno.

– Da, za nas – potvrdila je – Za uzorke je vrijeme najvažnije.

– Onda recimo da je ovom uzorku vrijeme isteklo. Pravila su postavljena na početku. Tri negativna razdoblja i uzorak se poništava. Vrijedi za sve uzorke.

Pogledala je ostale u očekivanju podrške.

– Što bi željela poduzeti? – pitao je najstariji od njih.

– Temperatura raste samo u jednom dijelu – nastavila je – i onda se uzorak destabilizira i dolazi do neravnoteže. Čestice napuštaju primarni okoliš.

– Čestice nisu definirane primarnim okolišem. Mogu se prilagođavati – odvratio je.

– Da, u manjim količinama. Ovo je masovno.

– O čemu onda govorimo?! – zagrmio je velikoruki opet – Neravnoteža uništava uzorak!

– A tko je kriv za to?! – odvratila je ljutito – Da svatko od vas nije petljao po prototipu do ovoga ne bi došlo! Ali, ne! Morali ste se igrati! Morali ste ubaciti u uzorak sve što vam je palo na pamet! I sad dižete ruke!

– Tako je bilo predviđeno. Prototip je služio kao test! Poslužio je svrsi i vrijeme je da se ugasi. Od njega očito više nema koristi.

– Možda mogu spasiti dio uzorka… Premjestiti ga u drugi okoliš…

– Spasiti?! Pogledaj spremnik! Zamućen je! Sve što je unutra je destabilizirano i zaraženo!

Pogledala je ostale u nadi.

– Znaš, ima on pravo – šapnuo je onaj snažnog glasa – Nema se tu što spasiti.

– Mogu pokušati… – nastavila je samouvjereno.

– Pravila! – zaurlao je velikoruki i šakom snažno tresnuo po spremniku.

– Thor! – zavrištala je prestravljeno.

Plavičasti plin izlazio je kroz pukotinu na spremniku. Panično je dlanovima prekrila pukotinu, pokušavajući zaustaviti nezaustavljivo. Mogla je osjetiti bol kako navire iz spremnika. Znala je da i ostali osjećaju. Pukotina je postajala sve veća i spremnik je eksplodirao. Stajala je zgrožena, dlanova ispunjenih krhotinama.

Odlazili su jedan po jedan, u svojoj prepoznatljivoj odjeći, bezizražajnih i bezvremenskih lica. Janus, Zeus, Osiris, Odin, Viracocha, Yocahu, Amma, Tangaloa, Pachmama, Vishnu…

Bez okretanja… Bez riječi…

– Smiri se Aphrodite – dobacio je Thor preko ramena – Imaš ovdje još na desetke korisnih spremnika.

Spustila je pogled na krhotine. Jedna joj je suza kliznula niz obraz.

Uzorak zvan Zemlja polako se pretvarao u pepeo.

Gordana Mudri

Ogledalo duše

Ogledalo duše

 Stotine sjena hoda.
Stotine šapata govori…

I stotine nijansi crnila
tumara mračnim stazama.

Stotine ožiljaka na koži.
Stotine suza…

I stotine rana caruje
u agoniji utrobe.

Stotine uzdaha u tišini.
Stotine vapaja…

I stotine izgubljenih bitaka
u  vremenu beznađa.

Stotine duhova kruži.
Stotine strahova…

I stotine demona pleše
u besanim noćima.

Čuješ li…
Vidiš li…
Njih, u praznini mog pogleda?

cr18_04_002.gif

Gordana Mudri

 

Izbor

Društvene mreže postale su brzi način prenošenja informacija. Bilo koji važan, ili manje važan događaj u bilo kojem dijelu  svijeta, u samo nekoliko sati savlada tisuće kilometara i postaje dostupan svima. Ponekad,  surfate kao ovisnik, otvarajući portale i web stranice, jer ako ne „ulovite“ informaciju danas – sutra je to već stara vijest. Vođeni notifikacijama poznatih i nepoznatih „prijatelja“ koje ste odabrali zbog nekih zajedničkih interesa, sakupljate informacije koje su vam važne. Odgovarate postovima na vlastitom zidu i čekate reakciju.

Brojite „Lajkove“ i dobivate informaciju koliko je vaša aktivnost važna drugima. „Prijatelji“ su uvijek „blizu“, možda samo nekoliko sati čekanja, ovisno o tome u kojem su dijelu svijeta i u kojoj vremenskoj zoni. Konačno, u dosta kratkom vremenu, vaša je informacija poslana svijetu. Što više „Lajkova“ – to je više potvrda o vašim „prijateljima“ istomišljenicima. A tu je obično riječ o stotinama virtualnih prijatelja i nekoliko onih koje zaista poznajete. Svijet je prekrasno globalno selo koje nas povezuje i sve izgleda sjajno. Dijelite pjesme, šale, svoje rukotvorine, jednom riječju – dijelite lijepu stranu života.

A onda, igrom slučaja – vaši se interesi mijenjaju. Život nije samo šarena lopta koja se kotrlja gurana vašim interesima. Počinjete govoriti i pisati o nekim ozbiljnijim temama jer – to je život. Ružne i uznemirujuće stvari događaju se širom svijeta, a vaši su „prijatelji“ negdje u tom svijetu.

cr18_04_001.gifA onda – ostanete zatečeni. Nakon nekog vremena (a nećete trebati predugo čekati) broj „Lajkova“ se drastično smanjuje. Od svih onih stotina prijatelja koje imate na popisu, sada je samo nekolicina onih koji vas primjećuju. Čak i članovi obitelji više ne čitaju vaše postove, a neki od preostalih prijatelja stisnu „Lajk“ po navici, a da čak ni ne pročitaju što ste napisali.

Da razjasnim, nije riječ o broju „Lajkova“ – iako se ponekad čini da se svi natječemo za Guinnessovu knjigu rekorda – govorim o zatvaranju očiju za tamnu stranu života.

Neki ljudi jednostavno ne žele vidjeti. Ili su neosjetljivi na probleme, ako ih ne zateknu u vlastitim dvorištima, ili su možda toliko preopterećeni vlastitim brigama da su im tuđe malo potrebne. Ili su ponekad toliko zaokupljeni i predani samo jednom interesu i jednostavno nemaju vremena za nešto drugo, bez obzira na puno loših stvari koje se događaju uokolo.

Život je sastavljen od navika. Rijetki tko ih želi mijenjati. Rijetki su oni koji će shvatiti zašto ste vlastite šarene lopte zamijenili  crnom svakodnevicom. Da, puno je ljepše kad ste preplavljeni  lijepim osjećajima. Bitka s crnom stranom je kao samoubojstvo. Ždere vas, trga vam dušu na komadiće, tjera vas da vrištite na svaku nepravdu o kojoj čitate iz sata u sat, iz dana u dan, zahvaljujući brzom protoku informacija. A ako ne reagirate danas – sutra je možda već kasno. Osjećate se bespomoćno, iscrpljeno, žeite odustati. Nedostaju vam vaši dani ispunjeni šarenilom, ali jednostavno ne možete natrag.

Izgubili ste stotine prijatelja, ali sada barem znate tko je ostao na vašoj strani. Pronaći ćete nove prijatelje, ne više stotine njih, možda desetak onih koji vrište isto kao i vi, onih koji ne zatvaraju oči.

Koliko dugo ćete izdržati, okruženi  teškom realnošću? Kako ćete pronaći ravnotežu između tame koja vas okružuje i šarenih lopti koje ste svjesno odbacili? Imate prekidač – izbor je „uključeno“ i „isključeno“. Ali život nije crno – bijel. Ponekad morate pronaći „stand by“ poziciju. Morate pobjeći negdje, barem na kratko, kako bi napunili baterije, kako bi šutnuli šarenu loptu i gledali ju kako odskakuje. Makar to značilo samo na tren zatvoriti oči i sanjariti o suncu, o nepoznati zemljama, o divljim avanturama, o prekrasnim ljudima koje nikada niste i nećete vidjeti, sanjati o svemu što može biti vaša zraka svjetlosti u mraku svakodnevice.

A onda zaroniti ponovo.

Jer nije riječ o broju „Lajkova“. Riječ je o otvorenim očima. Vašim očima.

Gordana Mudri

Pusti me

Pusti me

Pusti me…Ne mogu više… Ubijaš svaki moj pokušaj da izgladimo nesporazume. Više ti nije stalo… Optužuješ me za sve! Ne želiš priznati svoj dio krivice!

Pusti me… Odlazim… To je jedino što mi preostaje.
Odavno su nam se putevi razišli, odavno koračamo sami…
Pusti me… Zaboravi…

«Mi» više ne postoji…

Gordana Mudri

cr18_01_006.gif

Neće proći…

Ne reci  proći će ovaj nemir
Nikada nisi vidio molbu   
U očima moje djece

Ne reci proći će ovaj strah
Nikada nisi osjetio
Hladnoću ljudskih riječi

Ne reci proći će ova bol
Nikada nisi čuo
Vapaje poniženog svijeta

Ne reci vrijeme liječi rane
Vremena više nema
Za one izbrisane

Ne reci sutra je novi dan
Jer nova zora neće doći
U ovu tamu čovječanstva
Ne reci proći će sve
Jer ničega više nema
Osim tišine

A to neće proći…

Gordana Mudri

cr18_01_005.gif

Powered by WordPress.com.

Up ↑