Zemlja vukova

Na početku, bilo ih je svega nekoliko. Zapuštene zvijeri sakrivene duboko u šumi. Kasno noću, mogli smo čuti kako reže i urlaju, skriveni od naših pogleda. Znali smo ponekad zaći među drveće, iz zabave, tražeći ih, vidjeti kako zapravo izgledaju, ali svaki put bi pobjegli od nas. Nismo se bojali. Bili smo jedinstveni i jaki.

Imali smo naše domove i prijatelje, ljubazne susjede, šarene cvijetnjake, sretan život, vedro nebo prepuno slobodnih ptica i sunce. Puno sunca.

cr18_07_001.gifUlice su bile čiste i pune zelenila, a naša dvorišta prekrivena travom izgledala su kao obojena u zeleno. Nije bilo blata. Blato je bilo u šumi.

Vukovi i blato – dvije nepoželjne stvari, stvari za koje nismo marili i nismo ih smatrali dijelom našeg svijeta. Bile su blizu, odmah iza naših pomodnih drvenih ograda obojenih u bijelo, ali mislili smo da su dovoljno daleko. Mislili smo da nam njihova prljavost i smrad nisu prijetnja, a ignoriranje je bio način da ih držimo daleko od nas.

I sve je izgledalo kao bajka.

A onda, jedan od nas se pojavio, zakrvavljenih očiju, govoreću čudnim rječnikom, a mi smo se samo zbunjeno smijali. Nestao je među drvećem kao sjena. Bili smo zabrinuti na početku. Pokušali smo ga pronaći. Ali, brzo smo zaboravili. Imali smo naše cvijetnjake i nismo željeli razmišljati o mračnoj, vlažnoj, dubokoj šumi.

Njegova je kuća počela propadati, cvijeće je uvenulo i sjeme korova padalo je na naše travnjake. Još uvijek nismo brinuli. Nismo željeli vidjeti znakove promjene. Živjeli smo uljuljkani u našem idiličnom svijetu.

Gotovo neprimjetno ljudi su počeli nestajati. Mogli smo samo primijetiti još više kuća kako propadaju i još više korova kako se širi uokolo. Više nismo bili jedinstveni. Čistili smo samo vlastiti vrt i vlastiti travnjak, a korijenje korova postajalo je jače i dublje.

cr18_07_002Vukovi su postali hrabriji. Počeli su se noću šuljati ulicama, ostavljajući blatne tragove, a mi smo samo virili iza zavjesa, zaključani u kućama, pitajući se – tko će biti sljedeći? Ali nismo stali u obranu susjeda kad su došli po njega.

Šuma je postala prijetnja. Režanje i urlanje bilo je sve glasnije. Zbog vlastite sebičnosti zaboravili smo se boriti i vukovi su počeli dolaziti danju, donoseći sa sobom zadah truleži. Njihov smrdljivi dah stvorio je maglu i zaklonio sunce.

Skrivali smo se, pognutih glava, nečujni…

Sad mi živimo u šumi. Puno nas je ali smo slabi, beznadni i očajni. Virimo iz grmlja, promrzli, gladni i poniženi, pokušavajući zaštititi našu djecu od njihovih krvoločnih očnjaka. Uzeli su nam domove i pretvorili ih u smrdljive jazbine. Uništili su naše vrtove, a dvorišta nam izgledaju kao da su obojena u crno.

Pužemo kroz blato kao crvi kroz trulež u potrazi za hranom, nečujni, pognutih glava, pokušavajući biti nevidljivi. Živimo u strahu, zaogrnuti tamom i beznađem, izgubljeni, gutajući smrdljivo blato. Žalujemo čekajući spas, čekajući nekoga da nas podigne.

Koliko duboko moramo potonuti u tom čekanju? Koliko dugo ćemo čekati prije nego se ugušimo?

Buljim kroz tamu pokušavajući se sjetiti svjetla. Jedna jedina misao prolazi kroz moj iscrpljen mozak…

„Jednom davno… imali smo sunce.“

Gordana Mudri

Advertisements

Molitva

Molitva

Uzmi pepeo moje duše
I prospi ga zemljom
Da upije tugu

Uzmi moje suze
I daj ih oceanima
Da ublaže gorčinu
cr18_06_001.gif
Uzmi moju bol
I baci ju u vjetar
Da rasprši jecaje

I onda…

Uzmi me za ruku
I povedi prema svjetlu
Da sačuvaš moju iskru

Uzmi moje snove
I spremi ih među zvijezde
Da traju u vječnosti

Uzmi  moju nadu
I daruj ju svijetu
Kao ostavštinu

Gordana Mudri

U početku bijaše…

            Vrata su se bešumno otvorila. Svjetlo je bilo prigušeno, a stotine signalnih lampica jednolično su treperile oko mnoštva prozirnih kupolastih spremnika. Kontrolni ekrani svjetlucali su očitavajući beskrajne nizove podataka.

Odlučnim korakom krenula je prolazom između redova spremnika, pogleda uperenog u rotirajuće crveno alarmno svjetlo u dnu prostorije.

Zabrinuto je očitala podatke na ekranu povezanom sa spremnikom. Svi parametri bili su poremećeni. Kupolasti spremnik bio je mjestimično zamagljen, a temperatura uzorka bila je povišena.

– Ovo nije dobro – pomislila je – Treća devijacija usprkos korekcijama.

Pažljivo je provjerila prethodnu korekciju.

– Ovo će biti posljednji pokušaj. Ako u sljedećem opservacijskom razdoblju karakteristike uzorka budu u daljem kolapsu, morat ću obavijestiti ostale.

S puno strpljenja, smireno je unosila nove parametre, izbjegavajući prethodne vrijednosti koje nisu dale rezultate. Nije žurila. Ovaj je uzorak bio prototip i zahvaljujući njemu znali su kako poboljšati samoodrživost svake sljedeće kolonije.

Uspjela je sniziti temperaturu u spremniku i pokrenuti pozitivnu fluktuaciju. Smanjila je mogućnost odstupanja na najmanju moguću opciju i pokrenula novo razdoblje nadziranja.

cr18_04_003.gif

            Vrata su se bešumno otvorila. Rotirajuće crveno alarmno svjetlo sjajilo je u dnu prostorije. Teškim koracima krenula je prolazom između redova spremnika. Zabrinuto je očitala podatke.

– Nisam uspjela – pomislila je tužno – Vrijeme je da kažem ostalima…

Dolazili su jedan po jedan, u svojoj prepoznatljivoj odjeći, bezizražajnih i bezvremenskih lica. Okupili su se oko kupolastog spremnika u tišini. Informacije koje su se očitavale na monitoru bile su neumoljive.

– Treće razdoblje? – pitao je jedan.

Svi su znali odgovor. Dolazili su ovako okupljeni samo kad je trebalo donositi konačne odluke.

– Vrijeme je da uništimo uzorak – zaključio je drugi.

Trudio se govoriti tiho, ali glas mu je svejedno zvučao kao grmljavina, izazivajući lagano vibriranje spremnika uokolo.

– Ali,ovo je prototip – pobunila se – Naučili smo toliko toga iz njega…

– Znaš kakva su pravila – obratio joj se treći – Tri razdoblja nadziranja.

– Svejedno – nastavila je – možda možemo nešto popraviti. Toliko dugo ga već oblikujemo… Nakon toliko vremena ne možemo ga samo ugasiti.

– Vrijeme? – zagrmio je jedan, mašući ogromnim šakama – Kao da nam to nešto znači. Vrijeme je beskonačno.

– Da, za nas – potvrdila je – Za uzorke je vrijeme najvažnije.

– Onda recimo da je ovom uzorku vrijeme isteklo. Pravila su postavljena na početku. Tri negativna razdoblja i uzorak se poništava. Vrijedi za sve uzorke.

Pogledala je ostale u očekivanju podrške.

– Što bi željela poduzeti? – pitao je najstariji od njih.

– Temperatura raste samo u jednom dijelu – nastavila je – i onda se uzorak destabilizira i dolazi do neravnoteže. Čestice napuštaju primarni okoliš.

– Čestice nisu definirane primarnim okolišem. Mogu se prilagođavati – odvratio je.

– Da, u manjim količinama. Ovo je masovno.

– O čemu onda govorimo?! – zagrmio je velikoruki opet – Neravnoteža uništava uzorak!

– A tko je kriv za to?! – odvratila je ljutito – Da svatko od vas nije petljao po prototipu do ovoga ne bi došlo! Ali, ne! Morali ste se igrati! Morali ste ubaciti u uzorak sve što vam je palo na pamet! I sad dižete ruke!

– Tako je bilo predviđeno. Prototip je služio kao test! Poslužio je svrsi i vrijeme je da se ugasi. Od njega očito više nema koristi.

– Možda mogu spasiti dio uzorka… Premjestiti ga u drugi okoliš…

– Spasiti?! Pogledaj spremnik! Zamućen je! Sve što je unutra je destabilizirano i zaraženo!

Pogledala je ostale u nadi.

– Znaš, ima on pravo – šapnuo je onaj snažnog glasa – Nema se tu što spasiti.

– Mogu pokušati… – nastavila je samouvjereno.

– Pravila! – zaurlao je velikoruki i šakom snažno tresnuo po spremniku.

– Thor! – zavrištala je prestravljeno.

Plavičasti plin izlazio je kroz pukotinu na spremniku. Panično je dlanovima prekrila pukotinu, pokušavajući zaustaviti nezaustavljivo. Mogla je osjetiti bol kako navire iz spremnika. Znala je da i ostali osjećaju. Pukotina je postajala sve veća i spremnik je eksplodirao. Stajala je zgrožena, dlanova ispunjenih krhotinama.

Odlazili su jedan po jedan, u svojoj prepoznatljivoj odjeći, bezizražajnih i bezvremenskih lica. Janus, Zeus, Osiris, Odin, Viracocha, Yocahu, Amma, Tangaloa, Pachmama, Vishnu…

Bez okretanja… Bez riječi…

– Smiri se Aphrodite – dobacio je Thor preko ramena – Imaš ovdje još na desetke korisnih spremnika.

Spustila je pogled na krhotine. Jedna joj je suza kliznula niz obraz.

Uzorak zvan Zemlja polako se pretvarao u pepeo.

Gordana Mudri

Ogledalo duše

Ogledalo duše

 Stotine sjena hoda.
Stotine šapata govori…

I stotine nijansi crnila
tumara mračnim stazama.

Stotine ožiljaka na koži.
Stotine suza…

I stotine rana caruje
u agoniji utrobe.

Stotine uzdaha u tišini.
Stotine vapaja…

I stotine izgubljenih bitaka
u  vremenu beznađa.

Stotine duhova kruži.
Stotine strahova…

I stotine demona pleše
u besanim noćima.

Čuješ li…
Vidiš li…
Njih, u praznini mog pogleda?

cr18_04_002.gif

Gordana Mudri

 

Izbor

Društvene mreže postale su brzi način prenošenja informacija. Bilo koji važan, ili manje važan događaj u bilo kojem dijelu  svijeta, u samo nekoliko sati savlada tisuće kilometara i postaje dostupan svima. Ponekad,  surfate kao ovisnik, otvarajući portale i web stranice, jer ako ne „ulovite“ informaciju danas – sutra je to već stara vijest. Vođeni notifikacijama poznatih i nepoznatih „prijatelja“ koje ste odabrali zbog nekih zajedničkih interesa, sakupljate informacije koje su vam važne. Odgovarate postovima na vlastitom zidu i čekate reakciju.

Brojite „Lajkove“ i dobivate informaciju koliko je vaša aktivnost važna drugima. „Prijatelji“ su uvijek „blizu“, možda samo nekoliko sati čekanja, ovisno o tome u kojem su dijelu svijeta i u kojoj vremenskoj zoni. Konačno, u dosta kratkom vremenu, vaša je informacija poslana svijetu. Što više „Lajkova“ – to je više potvrda o vašim „prijateljima“ istomišljenicima. A tu je obično riječ o stotinama virtualnih prijatelja i nekoliko onih koje zaista poznajete. Svijet je prekrasno globalno selo koje nas povezuje i sve izgleda sjajno. Dijelite pjesme, šale, svoje rukotvorine, jednom riječju – dijelite lijepu stranu života.

A onda, igrom slučaja – vaši se interesi mijenjaju. Život nije samo šarena lopta koja se kotrlja gurana vašim interesima. Počinjete govoriti i pisati o nekim ozbiljnijim temama jer – to je život. Ružne i uznemirujuće stvari događaju se širom svijeta, a vaši su „prijatelji“ negdje u tom svijetu.

cr18_04_001.gifA onda – ostanete zatečeni. Nakon nekog vremena (a nećete trebati predugo čekati) broj „Lajkova“ se drastično smanjuje. Od svih onih stotina prijatelja koje imate na popisu, sada je samo nekolicina onih koji vas primjećuju. Čak i članovi obitelji više ne čitaju vaše postove, a neki od preostalih prijatelja stisnu „Lajk“ po navici, a da čak ni ne pročitaju što ste napisali.

Da razjasnim, nije riječ o broju „Lajkova“ – iako se ponekad čini da se svi natječemo za Guinnessovu knjigu rekorda – govorim o zatvaranju očiju za tamnu stranu života.

Neki ljudi jednostavno ne žele vidjeti. Ili su neosjetljivi na probleme, ako ih ne zateknu u vlastitim dvorištima, ili su možda toliko preopterećeni vlastitim brigama da su im tuđe malo potrebne. Ili su ponekad toliko zaokupljeni i predani samo jednom interesu i jednostavno nemaju vremena za nešto drugo, bez obzira na puno loših stvari koje se događaju uokolo.

Život je sastavljen od navika. Rijetki tko ih želi mijenjati. Rijetki su oni koji će shvatiti zašto ste vlastite šarene lopte zamijenili  crnom svakodnevicom. Da, puno je ljepše kad ste preplavljeni  lijepim osjećajima. Bitka s crnom stranom je kao samoubojstvo. Ždere vas, trga vam dušu na komadiće, tjera vas da vrištite na svaku nepravdu o kojoj čitate iz sata u sat, iz dana u dan, zahvaljujući brzom protoku informacija. A ako ne reagirate danas – sutra je možda već kasno. Osjećate se bespomoćno, iscrpljeno, žeite odustati. Nedostaju vam vaši dani ispunjeni šarenilom, ali jednostavno ne možete natrag.

Izgubili ste stotine prijatelja, ali sada barem znate tko je ostao na vašoj strani. Pronaći ćete nove prijatelje, ne više stotine njih, možda desetak onih koji vrište isto kao i vi, onih koji ne zatvaraju oči.

Koliko dugo ćete izdržati, okruženi  teškom realnošću? Kako ćete pronaći ravnotežu između tame koja vas okružuje i šarenih lopti koje ste svjesno odbacili? Imate prekidač – izbor je „uključeno“ i „isključeno“. Ali život nije crno – bijel. Ponekad morate pronaći „stand by“ poziciju. Morate pobjeći negdje, barem na kratko, kako bi napunili baterije, kako bi šutnuli šarenu loptu i gledali ju kako odskakuje. Makar to značilo samo na tren zatvoriti oči i sanjariti o suncu, o nepoznati zemljama, o divljim avanturama, o prekrasnim ljudima koje nikada niste i nećete vidjeti, sanjati o svemu što može biti vaša zraka svjetlosti u mraku svakodnevice.

A onda zaroniti ponovo.

Jer nije riječ o broju „Lajkova“. Riječ je o otvorenim očima. Vašim očima.

Gordana Mudri

Pusti me

Pusti me

Pusti me…Ne mogu više… Ubijaš svaki moj pokušaj da izgladimo nesporazume. Više ti nije stalo… Optužuješ me za sve! Ne želiš priznati svoj dio krivice!

Pusti me… Odlazim… To je jedino što mi preostaje.
Odavno su nam se putevi razišli, odavno koračamo sami…
Pusti me… Zaboravi…

«Mi» više ne postoji…

Gordana Mudri

cr18_01_006.gif

Neće proći…

Ne reci  proći će ovaj nemir
Nikada nisi vidio molbu   
U očima moje djece

Ne reci proći će ovaj strah
Nikada nisi osjetio
Hladnoću ljudskih riječi

Ne reci proći će ova bol
Nikada nisi čuo
Vapaje poniženog svijeta

Ne reci vrijeme liječi rane
Vremena više nema
Za one izbrisane

Ne reci sutra je novi dan
Jer nova zora neće doći
U ovu tamu čovječanstva
Ne reci proći će sve
Jer ničega više nema
Osim tišine

A to neće proći…

Gordana Mudri

cr18_01_005.gif

Powered by WordPress.com.

Up ↑