Razasuto pleme

Ima dana kad poželim ugasiti samu sebe, dana kad ništa nema smisla i ni jedan potez, ni jedan korak ne vodi nigdje iz ove ustajale močvare. Vrtim se u krug misleći kako moje postojanje nema nikakvog smisla i kako neću ostaviti nikakav trag po kojem će me pamtiti jer, što god pokušam – nema rezultata. Mudre riječi zvuče lažno i prazno i kaos u mojoj glavi ne daje odgovore na stotine pitanja. Ne postoji ništa što mogu promijeniti i ako je svrha života život sa svrhom, onda nisam vrijedna živjeti.

Osjećam kao da nigdje ne pripadam. Kao da sam zalutala na ovaj planet, naivna poput Malog Princa koji samo treba nekoga da mu nacrta ovcu, a sve oko mene je neshvatljivo , čudno i zastrašujuće.

Želim se samo sakriti, pobjeći u moj vlastiti matrix, u moju bajku punu boja i mirisa gdje jednostavno  jesam i, što god da napravim, sve vodi do sretnog kraja.
Ali moj matrix je privremen kao što su privremeni trenuci mira u ovom svijetu gdje su samo ratovi stalni. Ništa se neće promijeniti. Mogu pomaknuti zrno pijeska, ali pustinja ostaje ista. Ja sam poput onog mnoštva bezimenih, zaboravljenih u vremenu, koji su osjećali istinu ali su nestali bez traga. A Zemlja se i dalje vrti…

Ima tako dana kad ne razumijem ništa, ne vjerujem ni u što i samo čekam…

A onda sasvim polako, kroz pukotine mog očaja kaos u mojoj glavi uhvati riječi. Probijaju se kroz pustoš, preskaču udaljenost…

Bijes kulja s hladnog sjevera. Ljutnja mog prijatelja gotovo je opipljiva.
Zabrinutost stiže sa zapada. Drugi prijatelj sluti izumiranje.
Tuga se valja s juga gdje su domovi izgubili zvukove i boje, a prijatelj bez doma pjeva blues…

I sad osjećam… Nisam sama… Tu su… Moje malo pleme raštrkano diljem svijeta, svatko od njih u svojoj močvari, svojoj pustinji.  Lutamo miljama udaljeni, a opet tako blizu, povezani mislima. Možda ćemo zauvijek ostati razdvojeni, ali tu smo, kao svi oni prije nas, isti kao i mi – goloruki, zaboravljeni ratnici. Tu smo da budemo  baš to što jesmo – ravnoteža ovom kaosu. Tu smo, svatko od nas jedan Mali Princ i crtamo ovce jedni drugima, ostavljajući tragove u srcima.

Ima tako dana kad ne vidim smisao ni u čemu…

Ali  tu je moje pleme da vrati svrhu svemu.

Gordana Mudri