Društvene mreže postale su brzi način prenošenja informacija. Bilo koji važan, ili manje važa događaj u bilo kojem dijelu svijeta, u samo nekoliko sati savlada tisuće kilometara i postaje dostupan cijelom svijetu. Ponekad, surfate kao ovisnik, otvarajući portale i web stranice, jer ako ne „ulovite“ informaciju danas – sutra je to već stara vijest. Vođeni notifikacijama poznatih i nepoznatih „prijatelja“ koje se odabrali zbog nekih zajedničkih interesa, sakupljate informacije koje su vam važne. Odgovarate postovima na vlastitom zidu i čekate reakciju.
Brojite „Lajkove“ i dobivate informaciju koliko je vaša aktivnost važna drugima. „Prijatelji“ su uvijek „blizu“, možda samo nekoliko sati čekanja, ovisno o tome u kojem su dijelu svijeta i u kojoj vremenskoj zoni. Konačno, u dosta kratkom vremenu, vaša je informacija poslana svijetu. Što više „Lajkova“ – to je više potvrda o vašim „prijateljima“ istomišljenicima. A tu je obično riječ o stotinama virtualnih prijatelja i nekoliko onih koje zaista poznajete. Svijet je prekrasno globalno selo koje nas povezuje i sve izgleda sjajno. Dijelite pjesme, šale, svoje rukotvorine, jednom riječju – dijelite lijepu stranu života.
A onda, igrom slučaja – vaši se interesi mijenjaju. Život nije samo šarena lopta koja se kotrlja gurana vašim interesima. Počinjete govoriti i pisati o nekim ozbiljnijim temama na vašem zidu. Jer – to je život. Ružne i uznemirujuće stvari događaju se širom svijeta, a vaši su „prijatelji“ negdje u tom svijetu.
A onda – ostanete zatečeni. Nakon nekog vremena (a nećete trebati predugo čekati) broj „Lajkova“ se drastično smanjuje. Od svih onih stotina prijatelja koje imate na popisu, sada je samo nekolicina onih koji vas primjećuju. Čak i članovi obitelji više ne čitaju vaše postove, a neki od preostalih prijatelja stisnu „Lajk“ po navici, a da čak ni ne pročitaju što ste napisali.
Da razjasnim, nije riječ o broju „Lajkova“ – iako se ponekad čini da se svi natječemo za Guinnessovu knjigu rekorda – govorim o zatvaranju očiju za tamnu stranu života.
Neki ljudi jednostavno ne žele vidjeti. Ili su neosjetljivi na probleme, ako ih ne zateknu u vlastitim dvorištima, ili su možda toliko preopterećeni vlastitim brigama da su im tuđe malo potrebne. Ili su ponekad toliko zaokupljeni i predani samo jednom interesu i jednostavno nemaju vremena za nešto drugo. Bez obzira na puno loših stvari koje se događaju uokolo.
Život je sastavljen od navika. Rijetki ljudi ih žele mijenjati. Rijetki su oni koji će shvatiti zašto ste vlastite šarene lopte zamijenili s crnom svakodnevicom. Da, puno je ljepše kad ste preplavljeni s lijepim osjećajima. Bitka s crnom stranom je kao samoubojstvo. Ždere vas, trga vam dušu na komadiće, tjera vas da vrištite na svaku nepravdu o kojoj čitate iz sata u sat, iz dana u dan, zahvaljujući brzom protoku informacija. A ako ne reagirate danas – sutra je možda već kasno. Osjećate se bespomoćno, iscrpljeno, žeite odustati. Nedostaju vam vaši dani ispunjeni šarenilom, ali jednostavno ne možete natrag.
Izgubili ste stotine prijatelja, ali sada barem znate tko je ostao na vašoj strani. Pronaći ćete nove prijatelje, ne više stotine njih, možda desetak onih koji vrište isto kao i vi, onih koji ne zatvaraju oči.
Koliko dugo ćete izdržati, okruženi sa teškom realnošću? Kako ćete pronaći ravnotežu između tame koja vas okružuje i šarenih lopti koje ste svjesno odbacili? Imate prekidač – izbor je „uključeno“ i „isključeno“. Ali život nije crno – bijel. Ponekad morate pronaći „stand by“ poziciju. Morate pobjeći negdje, barem na kratko, kako bi napunili baterije, kako bi šutnuli šarenu loptu i gledali ju kako odskakuje. Makar to značilo samo na tren zatvoriti oči i sanjariti o suncu, o nepoznati zemljama, o divljim avanturama, o prekrasnim ljudima koje nikada niste i nećete vidjeti, sanjati o svemu što može biti vaša zraka svjetlosti u mraku svakodnevice.
A onda zaroniti ponovo.
Jer nije riječ o broju „Lajkova“. Riječ je o otvorenim očima. Vašim očima.
Gordana Mudri
Koliko dugo te nije bilo? Sjećaš li se uopće onog vremena “prije”? Vremena prije nego si počeo brojati mrtve…
Ulice su bile čiste i pune zelenila, a naša dvorišta prekrivena travom izgledala su kao obojena u zeleno. Nije bilo blata. Blato je bilo u šumi.
Vukovi su postali hrabriji. Počeli su se noću šuljati ulicama, ostavljajući blatne tragove, a mi smo samo virili iza zavjesa, zaključani u kućama, pitajući se – tko će biti sljedeći? Ali nismo stali u obranu susjeda kad su došli po njega.
Nikada nisam skrenula. Trebala sam. Znakovi upozorenja vrištali su na sve strane… Raskršća koja sam prošla zvala su u nove, nepoznate svjetove, ali bilo je jednostavnije slijediti navike i hraniti iluziju sigurnosti vlastitim strahom od promjene.
Ovi Croatia 